povratak olovnih vremena

Tko ne pamti iznova proživljava, kažu. Pamtim iznimno dobro, čak i ono što ne bih trebala. Zato nisam vjerovala kako ću doživjeti povratak olovnih vremena.

Pa ipak, eto ih. Kucaju na vrata teškom okovanom rukom. Zvuk mi steže i ledi srce jer poznajem proklete darove što ih donosi. Znam, zato što se sjećam.

Bili smo gluhi i slijepi. Uljuljkani u osjećaj sigurnosti krhak poput paučine na olujnom vjetru nismo počeli obraćati pozornost kad se počelo događati.

Ljudi koji misle drukčije prvo su bili omalovažavani. Zatim ušutkivani. Kad nitko nije reagirao, počeli su nestajati. Dobri čarobnjaci, vrijedne čarobnice, redom oni koji su imali još puno toga za dati cijeloj čarobnjačkoj zajednici.

Isprva ih je bilo nekolicina. Sad ih se broji u desecima. Zasad padaju tek pješaci, ali pitanje je trenutka kad će poletjeti i poneka okrunjena glava.

Strah se uvukao među ljude. Ispod glasa priča se o moćnoj tamnoj sili, ogrezloj u krvi zabranjene magije, koja navodno uz sebe ima ogroman broj tajnih sljedbenika spremnih odazvati se na znak za početak presudne bitke.

Samo, ako ovako nastavimo bitke neće ni biti. Izgubit ćemo ju prije no što dignemo prvi čarobni štapić jer će nas izjesti otrov sumnje i nepovjerenja. Danas već prijateljstva pucaju, sutra će brat sestri zabiti nož u leđa.

Možda ćete mirno čekati da dođu po vas, poput ovaca pred klanje. Ja neću. Vrijeme strpljenja je prošlo.

Tko sad ostane po strani, neka crkne od srama.