Iz medija

NOVI LIST: Nema glume! To je igra!

Oni su “Terrible Creations” i nude vam ulazak u neki sasvim drugačiji svijet: ‘Nema glume! To je igra! A svi se znamo igrati’

Zgodno se poklopilo, došle skoro u isto vrijeme urednička želja i privatna poruka pristigla na WhatsApp. U poruci fotografija trojice dobrih starih frendova okupljenih za stolom oko pladnja punih pikantnih rebaraca, a uz nju tekst koji kaže: “Mi na team buildingu”.

A u urednice, kao da je znala, želja da se ode put ekipe što se zove Terrible Creations pa vidi zašto su team buildinzi što ih oni kreiraju tako drukčiji od drugih. Za početak možda zato što ne misle da je sjedenje i jedenje team building. Ova ekipa, naime, ne kreira obična i uobičajena druženja, Terrible Creations kreiraju iskustvo, i to kroz igru. Zato i jesu kreativan kolektiv dizajnera igara.

U kafiću »Crni mačak« dočekuju nas Matija Mihoković i Miroslav Wranka Siro. Lucija Tancer Mihoković i Vatroslav Jelovica Vatra nisu, nažalost, mogli doći, no zato ‘bradati’ dvojac spremno pozira s rekvizitima za igru u rukama.

Mi dizajniramo uzbuđenje, napetost, užitak, a vaš zadatak je opustiti se i igrati se da ste ta druga osoba, osoba iz igre, iz priče

K vragu, tko bi odolio svim tim revolverima i pištoljima, mačevima i plaštevima. Vraća to i novinara momentalno natrag u djetinjstvo, baš kao što ga gurka negdje put naprijed u posve izmaštane svjetove. Ali, team building, pa još sve temeljeno na u svijetu posve popularnom konceptu uživljavanja u uloge ili ti LARP-u (Live action role-playing game)!?

“Sjećam se, bilo je ljeto 2014., 2015. godine. Svi moji frendovi gotovi su s faksom, rade neke ozbiljnije poslove i svi od reda drže mi litaniju: »Pas mater i team building! Ode mi vikend. Zašto moram raditi cijeli tjedan da bi mi uzeli i vikend!«

Ideja je stoga bila napraviti nešto što je kvalitetno i što neće ljudima uzeti cijeli vikend. Ideja je, kako Siro kaže, bila džepna varijanta. Mi smo maksimalno za pet sati gotovi, i to s velikom grupom. Za malu grupu treba nam najviše tri, uključujući i piće prije i piće poslije. Malo sati, a opet team building“, sažima za početak Matija.

Mitski termin

Slažu se, doduše, naši sugovornici s novinarskom konstatacijom kako ima i onog svijeta kojem paše tri dana biti daleko od kuće pa ne raditi ništa osim piti i jesti, makar i u društvu kolega.

“Ima, ali mi tražimo ljude koji očekuju više. Tu kod nas u kratkom vremenu stvore vrlo jake veze. Ovo što mi nudimo nije primjerice paintball, makar je sve to u redu, ali ako hoćete nešto što će ljude bolje povezati, onda smo mi adresa“, ističe Miroslav.

Sjetit će se Matija kako je onomad primijetio da su čak i lokalni kvartovski kafići počeli nuditi uslugu team buildinga, pa reći kako je team building jednostavno postao mitski termin za koji nitko za pravo ni ne zna što bi trebao značiti.

“U trenu kada smo mi kretali u ovo, gotovo da nije bilo team buildinga, odnosno aktivnosti koje su osmišljene da grade – tim. Jako puno toga je bilo kompetitivno rađeno ili da se lijepo provede vrijeme.

Ima i to svoju vrijednost, ali mi smo htjeli napraviti nešto takve naravi da kada vlasnik tvrtke, uprava, voditelji potroše neka sredstva na team building, uistinu za to dobiju nešto natrag. Da to bude nešto intuitivno, nešto zabavno, da svi od toga dobiju neku vrijednost“, kaže Matija.

Miroslav pak dodaje kako su htjeli da sami zaposlenici, ljudi koji dolaze na njihov team building danima poslije o njemu pričaju. Samo, otkud LARP, otkud to igranje uloga u temelju igara!? Smješkaju se naši sugovornici, kažu kako Live action role-playing game postoji kao hobi otkad je svijeta i vijeka.

“U ovom obliku, kako se mi danas igramo, postoji negdje od početka, ili sredine 80-ih. To je oblik igranja koji vuče svoje korijene u improviziranom teatru, u dječjoj igri kauboja i indijanaca, vojnim igrama i još puno toga. Uzeli smo tu ideju i napravili neku svoju varijantu kako bi sve bilo što jednostavnije, što intuitivnije, što lakše.

Cilj nam je, a to nam se i dogodilo, da nam ljudi pokucaju s ceste bez da imaju pojma o ičemu, pa da se sat vremena kasnije igraju”, veli Matija.

Sad dolazi trenutak kad novinar griješi jer pita: “Znači, stavljate ljude u različite uloge. Ljudi moraju glumiti!?”. Na to i Matija i Miroslav u glas poručuju: “Ljudi ne moraju glumiti!”.

“Nema glume! To je igra! A svi se znamo igrati. Ono što mi radimo dizajniranje je iskustva. Mi dizajniramo uzbuđenje, napetost, užitak, a vaš zadatak je opustiti se i igrati se da ste ta druga osoba, osoba iz igre, iz priče” – naglašava Matija.

Okupljanja svih vrsta

Vratit ćemo se, dakako, igrama što su ih dizajnirali i koje su u ponudi ne samo za team buildinge, nego i za rođendane, momačke i djevojačke večeri, okupljanja svih vrsta, ali riješimo prvo činjenicu da su se njih četvero igrali mnogih ozbiljnih igara davno prije nego što su krenuli u ovaj posao. “Bile su to fantasy igre, to je ono što je postojalo u Hrvatskoj i bilo dominantno. Rekao bih da su svi koji se igraju počeli sa starim klasičnim fantasyjem, gdje trčimo po šumi s mačevima i odigravamo scene. Bilo je fantastično.

A neka prepreka tome je što je bilo opskurno ići u šumu u kostimu i pretvarati se da si ork ili gusar. Pa smo mi to sve srezali na nešto što je intuitivno i jednostavno, nešto jasno”, veli Matija.

Miroslav precizira kako povijest ovakvih igranja igara u nas seže tamo negdje do 1998. godine. Bili su to tad, i bili su to jako dugo, formati trodnevnih događaja. “Dođeš u petak navečer na teren, digneš šator, kostimiraš se i igraš cijelu noć. Pa malo spavaš, pa se igraš cijeli dan, pa navečer isto i onda ideš kući. Bilo je jako zabavno, mi smo odrasli na tome, ali bilo je i jako teško dovući nove ljude da dođu, jer traje tri dana u šumi s ljudima koje ne znaš”, smješka se Miroslav.

Matija će ovome dodati i pravila koja su bila opsežna i dugačka, a trebalo ih je naučiti. Ne čudi stoga da mu je uspijevalo ‘dovući’ prijatelje na teren tek kad bi im kazao: “Mi ignoriramo pravila!”.

Pojednostaviti pravila i skratiti vrijeme izvedbe, to je bio cilj.

“I mi se sa svakom igrom trudimo još više sve skratiti i pojednostaviti pravila“, poručuje Matija.

To daje itekakvu slobodu sudionicima u igri da improviziraju, donose odluke, sami u dobroj mjeri kroje igru kao takvu. Štono bi se laički reklo, u okviru zadanih gabarita i uloga mogu raditi čudesa. “Mi postavljamo okvir, a sudionici su ti koji kreiraju priču. Ni mi koji smo pisali igru, nikada ne znamo kako će se ta igra zaplesti i rasplesti. Ideju što bi se moglo dogoditi imamo, ali što će se točno dogoditi, to nikad ne znamo”, kaže Miroslav.

Ili, kako to definira Matija, od trenutka kad igra krene, igrači imaju apsolutnu slobodu interpretirati svoje likove dok su unutar zadanog svijeta. “I to im daje ogroman prostor za maštu, kreativnost, snalaženje u situacijama u kojima se u stvarnom životu neće naći”,  dodaje Miroslav.

Teško, naime, da ćete u životu ikad ubiti zmaja kako je to uspjelo Matiji i njegovoj gusarskoj ekipi, ili biti član tajnih društava u viktorijansko doba.

“I kako se čovjek osjeća kad ubije zmaja?” – pitamo.

“Aaaa!”, uz širok osmijeh će Matija, taman da se shvati da je osjećaj fantastičan.

“Ono što je interesantno je da su u igrama ovog tipa i one uvjetno rečeno dobre situacije poput ubojstva zmaja, baš kao i situacije u kojima se nešto ‘loše’ dogodi, podjednako zanimljive i napete, adrenalinske, podjednako stvaraju doživljaj”, ističe Miroslav.

Važna je volja

Prepričavaju stoga rado igru odigranu na Infogameru prije nekoliko godina, za koje su jednog od sudionika ‘ubili’ nakon 35 minuta, a u njega oduševljenje samo takvo. No, posao je ovo u kojem se radi s ljudima. Ulaze li svi ljudi jednako rado u igru?

“Ne! S kojom god tvrtkom da pregovaramo, imamo pravilo da onog tko vrlo jasno kaže da ne želi ovo raditi, ne tjeraju da to radi. Jasno nam je da se radi o nečem drukčijem, da postoji trema i nelagoda, ali jedino što vam je potrebno je volja da probate.

ma ljudi koji oduševljeno u sve uđu, ima i onih koji sjede na rubu stolice i jedva čekaju da prođe. I ti koji te gledaju preko oka i pitaju se ‘gdje sam to došao’, u pravilu se na kraju najbolje zabave. Dakle, jedino vam je potrebna dobra volja, jer igre su dizajnirane da vas poguraju unutra”, veli Matija.

Miroslav će se pak prisjetiti situacije kad im je jedan igrač jednostavno zaspao.

“Igrali smo u vlaku, na liniji Zagreb – Rijeka. Bilo je jako rano kretanje i za uvodne radionice čovjek se naslonio na prozor i prespavao cijelu igru. I to je u redu“, smije se Miroslav.

Vlak i već pomalo epska njihova igra Orient Express, krimipriča puna humora i zapleta. A u vlaku jedno 80 Amerikanaca. No, u početku ne bi vlak, u početku bijahu mafijaši! Igra, dakako, toga žanra u kojoj se radnja vrti oko dvije obitelji, Bonifacio i Morello.

“Zašto smo odabrali mafiju!? Kad smo se skupili kao tim 2014. godine, ideja je najprije bila nešto velebno, tipa Game of Thrones, da bi zaključili da nam je ići s nečim što je ljudima poznato. Pa smo se odlučili baciti u svijet tih filmskih mafijaša, onog što gledamo u »Kumu«, »Casinu«, »Dobrim momcima«.

To smo uredili po mjeri, da svatko tko dođe, odmah zna: »Aha, to se od mene očekuje.« Trebate se pretvarati da ste filmski gangsteri. Zato svijet mafije”, pojašnjava Matija, uz napomenu da je prezime Bonifacio odabrano kao omaž talijanskom dizajneru igara Fabriziu Bonifaciju. Trebalo je nekoliko mjeseci da naprave tu prvu igru, »Il primo«. Danas igru te veličine napišu dva čovjeka u manje od mjesec dana. Reći će momci da su tad probijali led i da je vjerojatno u svijetu i postojalo nešto slično, ali oni za to nisu znali.

Reći će i da su naglasak u igri stavili na međusobne sukobe, borbu oko nekog ograničenog resursa, na stvari koje su ljudima i zanimljive i poznate. “I htjeli smo nešto za što se ljudi mogu jednostavno kostimirati, jer kostimi cijenu produkcije dižu visoko. Ovako im kažemo da se obuku kao za svatove, krštenje, ili sprovod”, smije se Miroslav.

Odlične recenzije

Igre možda i streme tome da su čim jednostavnije, ali iza svake stoji jako puno posla. Bit će da su i zbog toga jedini u nas koji se ovome bave, a ni u svijetu nema previše dizajnera igara ovog tipa.

“Svemu, svakoj igri pristupamo tako da je naša igra naša reklama. To je jedan od razloga zbog čega vjerujem da još neko vrijeme neće biti konkurencije, jer traži puno truda i rada”, kaže Matija.

Da pak sve to ima komercijalni potencijal svjedoči i podatak o 2.500 jedinstvenih igrača koji su prošli kroz njihove igre.

“Ne ostavljaju svi ocjenu proživljenog, ali one ostavljane kažu da je nama ocjena 4,8, ako ne i 4,9. Mislim da smo tijekom sveg ovog vremena imali do pet ljudi koji su rekli da je bilo dobro, ali se ne bi vratili”,  kaže Matija.

Istaknut će Miroslav još nešto, kazati kako su vrlo brzo shvatili da se ovakve igre mogu koristiti i šire od team buildinga, recimo u turističke svrhe, ili kao edukacija.

“Samo čekam da ulovim malo vremena pa da nađem ljude koji se ozbiljnije bave virtualnom stvarnošću, jer oni će trebati ovu vrstu sadržaja. Lako je postaviti tehnologiju, ali što će ti ljudi raditi kad stave konzole na glavu!?

Uglavnom, brzo smo shvatili da to ima brojne mogućnosti primjene, a team building nam se činio nekako najjednostavniji, kao nešto što će ljudi najlakše prihvatiti”, veli Miroslav.

Na njihovim internetskim stranicama u ponudi je 15-ak igara. Tu je i mitova, i čarobnjaka, i Vikinga…. Koju će igru ‘zaslužiti’ koja grupa, odluči se nakon što čuju od zainteresiranih što im treba i što traže.

Pa će netko tražiti samo zabavu, dok će drugi poželjeti igru koja će mu pomoći da shvati što mu se to u firmi događa.

Pri tom je dobro znati da je Terrible Creations posve mobilan tim, pa se igrati može i kod njih, i u ‘gostima’, baš kao što su onomad zakupili dvorac Stara Sušica u Gorskom kotaru i igrali se Čarobnjaka. No, koliko god dobrih efekata dale igre po kolektive kao takve, nisu momci skloni reklamirati ništa do zajedništva.

“U ovim igrama zajedništvo se stvara prirodno, intuitivno, zato jer zajedno dijelimo jedno neponovljivo iskustvo. Možemo garantirati da ćete sedam dana kasnije na kavi imati o čemu pričati iako prije niste imali ništa.

S druge strane, igre ovog tipa vježbaju komunikaciju, pregovaranje, razgovor, socijalne vještine, čak bih rekao i bonton i neko snalaženje u društvu”, ističe Matija.

Sigurna okolina

Tu negdje pred kraj razgovora ostade pitati stručnjake za igru jesmo li se, generalno kao narod, zaboravili igrati ili nismo.

“Nismo. Samo vam treba, koliko god to zvučalo hipsterski, sigurna okolina. Da znate da vam se nitko neće smijati, s vama se sprdati, već će svima biti bolje što se više zaigrate. Kad to ljudi prihvate, bude fantastično”, rezolutno će Matija.

Zbog činjenice da ni na minut, dva hoda daleko stoluje Vlada RH, valjalo je pitati i koju bi team building igru preporučili premijeru i ministrima, sve da je teoretski.

“Ovisi koje su im potrebe”, diplomatski će Matija.

“A što bi dopisništvu Novog lista u Zagrebu preporučili!? Elem, dopisništvo, nas desetak, mahom u zrelim godinama i uz dugi staž te dvoje, troje omladinaca?”, pitamo.

Momcima nije trebalo dugo za odgovor.

“Moj je dojam da vam treba malo povezivanja, da ste se malo pogubili u tom tko što radi i zašto radi. Ja bih rek’o neka mafijaška priča, intenzivna, obiteljska, bliska”, detektira Matija.

Bome i ne zvuči loše. Ostaje nam, dakle, igrati se. Jer….

Ljudi se oduvijek igraju, a cijeli svijet se okreće iskustvu. Danas ljudi traže iskustvo”, veli Matija.

I ne griješi, a baš zbog toga što je život postao (pre)ozbiljna neka igra, i ne čini se ludo zaigrati, barem kadikad pravu dobrohotnu igru po pravilima što ih piše Terrible Creations.